Foto: Balans
Nedjelja, 19. juli.
Iako ne moram, budim se prije osam. To je valjda jedno od nepisanih životnih pravila. Kad moraš na posao, alarm zvoni prerano i oči se ne otvaraju. Kad ne moraš, organizam odluči da je osam sati sasvim dovoljno sna. Kao da ima neki tajni dogovor sa sudbinom.
Skuham kafu, upalim televizor. Mačak je negdje u svojim važnim mačijim poslovima. Još mu se ne jede. Vjerovatno obilazi komšiluk i provjerava je li sve pod njegovom kontrolom. Telefon u ruke, malo vijesti, malo društvene mreže.
Iskoči objava jednog našeg hafiza. Apel za stipendiranje učenika. Piše da je učen, vrijedan, ali u stanju potrebe. Nisam ni stigao popiti pola kafe, a već tri čovjeka traže podatke kako da pomognu.
E, zbog takvih stvari vrijedi otvoriti telefon. Toliko smo navikli da nas sa ekrana dočekuju svađe, nesreće i ružne vijesti da čovjek gotovo zaboravi koliko ljudi zapravo žele pomoći. Nekad je dovoljno samo pokazati kome pomoć treba. Dobri ljudi se onda sami pronađu.
Ljeto je, vrijeme godišnjih odmora. Telefon je postao kao katalog turističke agencije. Neko na moru, neko u planinama, neko na poslu. Svako ima svoju razglednicu.
Vidim Maidu. Zvat ćemo je Burgićka. Negdje na moru. Osmijeh od uha do uha. Rijetko znam ljude koji tako iskreno uživaju u životu. Radili smo zajedno na O Kanalu. Vrijedna, pouzdana i prije svega dobar jaran. Od onih ljudi koji gdje god dođu ponesu malo topline sa sobom. Nije to stvar destinacije. Neko ode na Maldive pa se vrati nervozniji nego što je otišao. A neko sjedne na običnu klupu i zna uživati.
Hamić je, s druge strane, na Lukomiru. Vozi quad, objavljuje fotografije, a ja se opet sjetim koliko je ova naša zemlja lijepa. More nemamo puno, ali planine imamo da se čovjek izgubi u njima. Samo treba imati vremena, volje i ono treće što uvijek fali. Pare.
Odem do pekare po hljeb. Usput pumpa. Cigare, sok i goriva za fesliju. Automobil se, izgleda, hrani skuplje nego ja.
Poslije toga pravac kod nene. Treba nešto popraviti oko šporeta. Popravim. Kažem, gotovo.
Hajde da popijemo kafu.
Može.
Ali prije nego što krenemo, nena ima zahtjev.
Hajde ti naloži šporet da vidim puši li se.
Neno, vani je trideset pet stepeni.
Pa šta?
Nećemo sad ložiti vatru.
Dobro, onda ću večeras.
I tu svaka rasprava završava. Jer s nenama nema pobjede. One imaju logiku koja ne priznaje vremensku prognozu.
Polako se zahuktava i politička sezona. Još nema zvaničnih imena na listama, ali ponešto mediji već iskopaju. Među njima i Dragana, kolegica s RTV TK. Druga na listi DF-a za Skupštinu Tuzlanskog kantona.
Drago mi je zbog nje. Nadam se da će uspjeti. A ako zatreba podrška, Balans neće zakazati. Čupo se već sam prijavio za kampanju.
Dan se razvlači kao nedjeljni ručak. Malo kuća, malo hladovina, još jedna kafa. Pokušavam napisati ove redove koje sada čitate.
Večeras je finale Svjetskog prvenstva. Španija protiv Argentine.
Navijam za Španiju. Nekako mi igraju ljepše. Argentina mi djeluje kao da svaku utakmicu igra na mišiće, inat i raspravu sa sudijom. Ali fudbal je baš zato lijep. Nikad ne znaš hoće li pobijediti ljepota ili upornost.
Šta god bilo, ovo je bio lijep mjesec fudbala. Dok je igrala Bosna i Hercegovina, Tuzla je izgledala drugačije. Dresovi na svakom koraku, pune bašte, zastave na automobilima i ljudi koji se, makar na devedeset minuta, nisu dijelili ni po čemu osim po tome ko će prvi naručiti novu turu pića.
Kad smo ispali, nekako je utihnuo i grad. Kao da je neko stišao muziku.
Tako prođe i ova nedjelja. Bez velikih događaja, ali puna malih trenutaka koji čovjeku nekako poprave dan. Vijest da ljudi žele pomoći nepoznatom učeniku, razgovor s nenom oko šporeta usred najveće vrućine, kafa u hladu i prijatelji koji uživaju na svojim putovanjima.
Kažu da su najljepše priče one u kojima se ne desi ništa spektakularno. Možda su u pravu. Jer život se, na kraju, i sastoji od ovakvih dana. Običnih. Tihih. Dana koje nećeš dugo pamtiti, ali ćeš ih se nekad rado sjetiti.
Sutra je novi dan. Nadam se malo svježiji od ovog današnjeg. A ako i ne bude, preživjeli smo i gore.
(V.M.)