Foto: Balans
Nedjelja je svanula. Drugi august. Sunce je već u osam odlučilo da nikome neće biti ugodno. Skuham kafu, izađem u dvorište, a mačka nema. Pametniji od mene. Negdje je našao hlad i odlučio da se s ljudima neće družiti dok temperatura ne padne ispod nivoa za topljenje asfalta.
Pijem kafu i gledam travu. Trebalo bi pokositi dvorište. Trebalo bi. Ali kako po ovom zulumu? Gledam ja nju, gleda ona mene. Dogovorimo se da ćemo razgovor nastaviti kad malo zahladni.
Sinoć je bio drugi Merlinov koncert u Sarajevu. Nisam otišao, ali kao da jesam. Amina je slala fotografije i videe za portal. Drug je pravo bogatstvo. Neko ti pošalje poruku kad mu nešto treba, a neko ti usred koncerta misli na posao. Takvi ljudi se ne zaboravljaju.
Javlja se i Avdo. Pita za laptop, treba podići novi sistem. Razmišljam kako je tehnika čudna stvar. Tek navikneš na jedan sistem, već stiže drugi. Ali dobro, neka se on bavi sistemom. Danas njemu i Farisi važniji je jedan drugi datum.
Dvadeset i tri godine braka. Trideset i dvije godine otkako su se upoznali.
Kad malo bolje razmisliš, nije ljubav ono što vidiš na društvenim mrežama. Ljubav je kad neko trideset dvije godine ostane uz tebe. Kad zajedno preživiš lijepe dane, teške dane, račune, bolesti, selidbe, nervoze, radosti i opet navečer imaš kome ispričati kako ti je prošao dan.
Takvi ljudi ne prave predstavu od ljubavi. Oni je jednostavno žive.
Nakon izljeva emocija, valja u pekaru po hljeb.
Golf čeka ispred kuće. Ne pišti jutros. Znam već njegov karakter. On je kao pojedini ljudi, proradi tek kad se zagrije. Tako će i pištanje doći kasnije. Da me podsjeti kako ni automobili ne stare dostojanstveno.
U pekari gužva. Gledam ljude i kontam da danas izgleda niko ne kuha. A iskreno, ko bi i kuhao? Stanem još na pumpu po cigare i sok pa nazad kući. Dan provedem razvlačeći se po hladovini kao mačak s početka priče.
Napišem tekst o ženama na izbornim listama u Tuzlanskom kantonu. Lijepo je ponekad pisati o nečemu što nije nesreća, hapšenje ili saobraćajka. Javljaju se ljudi, zahvaljuju. Iskreno se nadam da će mnoge od tih žena, posebno one koje su na izglednim pozicijama, dobiti priliku da pokažu šta znaju. Politici nikad nije falilo glasova. Falilo joj je više ljudi koji rade.
A onda Dodik objavi video kako u automobilu vrijednom dvije stotine hiljada maraka jede narezak iz konzerve. Stara politička škola. Pokaži narodu da si jedan od njih, ali iz kožnog sjedišta koje vrijedi više nego nečiji stan. Uvijek se nađe neko kome će takva predstava izgledati iskreno. A predstava je, kao i svaka druga, napravljena da privuče pažnju.
Dan prolazi. Sunce polako popušta.
Sjetim se trave. I dalje je tu. Nije pobjegla. Dogovor između mene i nje još važi.
Predveče odem neni na kafu.
Čim sam ušao, pruža mi telefon.
De ti meni vidi ovaj telefon. Niko me ne zove. Haman se pokvario.
Pogledam ekran.
Nije se pokvario. Evo zvala te kćerka.
A što me zove kad ne čujem?
Tu rasprava završava. Nema argumenta protiv te logike.
Poslije toga slijedi novi zadatak.
De mi nokte odsijeci.
Odrađeno.
Nena zadovoljna. Kaže da je sad kao nova.
I tako prođe još jedna nedjelja.
Ništa spektakularno. Malo kafa, malo posao, malo politike, malo uspomena, jedan neposlušni Golf, trava koja čeka bolje vrijeme i jedna nena kojoj telefon nije pokvaren nego ljudi zovu u pogrešno vrijeme.
Nekad pomislim da život i nije sastavljen od velikih događaja o kojima pišu historijske knjige. Više je sastavljen od ovakvih dana. Od običnih razgovora, od ljudi koji traju, od sitnih kvarova koje popravljamo i od poslova koje stalno ostavljamo za sutra.
A sutra je već ponedjeljak.
Nova radna sedmica.
Nova prilika da opet jurimo za velikim pričama, iako nas na kraju dana najviše obilježe one sasvim male.
(V.M.)