Foto: Balans
Nedjelja je, 12. juli.
Budim se kasnije nego inače. Danas nema posla, nema jurnjave, nema telefona koji zvoni u nevrijeme. Trebalo bi da uživam.
Ne ide.
Nikada nisam volio nedjelje. Otkako su trgovine zatvorene, još manje. Nekako me vrate u ono doba korone. Ulice prazne, sve zatvoreno, čovjek ima osjećaj da ga neko kaznio, a nije mu rekao zbog čega.
Uvijek se nađe neko pametan da kaže: Pa idi u planinu, u šumu, prošetaj.
Lako je to reći. Da svi volimo planine, gradovi bi bili prazni. Ja, recimo, više volim kafu u bašti nego borove. Svako ima svoje.
Skuham kafu, pogledam kroz prozor i razmišljam kako je iza nas nekoliko dana tokom kojih smo više pisali o smrti nego o životu. Srebrenica, Potočari, Skočić… Toliko tuge da čovjek poželi na trenutak ugasiti televizor i telefon.
A onda me obraduje jedna vijest.
Moj kolega Muhamed Kahrimanović, zvat ćemo ga Muho, dobio je Specijalno priznanje novinarske nagrade “Nino Ćatić”.
I neka je.
Ko poznaje Muhu, zna da on nije čovjek koji će se sam hvaliti. Prije će sat vremena popravljati stativ nego pričati o sebi. A mogao bi.
Njegova kamera bilježila je historiju onda kada je bilo najteže. Snimao je prve preživjele iz kolone smrti koji su stigli na slobodnu teritoriju. Pratio Kapetana Hajru. Sačuvao kadrove koji danas nisu samo televizijski snimci nego dio kolektivnog pamćenja ove zemlje.
Danas radi isti posao, samo što je sijedih dlaka nešto više, a iskustva toliko da bi bez problema mogao držati predavanja mlađim snimateljima. I vjerujem da bi to radio sa zadovoljstvom. Bez velike filozofije, onako kako Muho zna, tiho i pošteno.
Dok razmišljam o njemu, pada mi na pamet još jedan čovjek.
Zijo Ribić.
Njega poznajem godinama. Bio sam u njegovom Skočiću prije desetak godina. Poslije i kod njega kući. Upoznao suprugu, dijete. Skroman čovjek. Toliko skroman da vam bude neprijatno kada shvatite koliko malo traži od života nakon svega što mu je život uzeo.
A uzeo mu je gotovo sve.
Kao sedmogodišnjem dječaku ubijeni su mu otac, majka koja je bila u devetom mjesecu trudnoće, brat od dvije godine, šest sestara, rodbina, komšije…
Njega su zaklali, upucali i bacili u jamu misleći da je mrtav.
Preživio je.
I danas kaže:
Ja ne mrzim.
Tri riječi.
A teže su od svih političkih govora koje sam ikada čuo.
Na suđenju nije pitao zašto su njega pokušali ubiti. Pitao je zašto su ubili dijete od dvije godine. Zašto trudnicu. Zašto staricu od osamdeset godina.
Odgovor nikada nije dobio.
Možda zato što odgovor ne postoji.
Ipak, kaže da je pobijedio onda kada su zločinci spustili pogled i nisu ga mogli gledati u oči.
Koliko čovjek mora biti veliki da pobijedi vlastitu mržnju?
Ne zbog onih koji su činili zlo.
Nego zbog sebe.
Rat je na ovim prostorima davno završio na papiru. U ljudima još nije. Još ga srećemo u tišinama, u godišnjicama, u praznim stolicama za porodičnim stolom i u imenima koja se izgovaraju sa knedlom u grlu.
Ali onda upoznate ljude poput Muhe i Zije.
Jedan je kamerom sačuvao istinu.
Drugi je pokazao da čovjek može sačuvati dušu i kada mu pokušaju uzeti život.
I obojica nas uče istoj lekciji.
Sjećanje je obaveza.
Mržnja nije.
Dok god djecu budemo učili da pamte, ali ne i da mrze, postoji šansa da će jednog dana juli biti mjesec sjećanja, a ne mjesec novih podjela.
Polako prolazi i ova nedjelja.
Sutra je ponedjeljak. Novi radni dan. Nova sedmica. Nove vijesti.
Volio bih da ih bude manje o tragedijama, a više o ljudima koji inspirišu.
Jer dok postoje ljudi poput Muhe Kahrimanovića i Zije Ribića, još postoji razlog da vjerujemo kako dobro ipak može nadživjeti zlo.
A možda je upravo to najveća pobjeda koju čovjek može ostvariti.
(V.M.)