Foto: Balans
Već više od godinu dana u Srebreniku se svakog mjeseca održava mirna šetnja za žrtve genocida u Srebrenici. Nema velike bine, nema govora koji će sutra puniti naslovnice. Samo nekoliko žena, građani koji dođu, bijele marame i tišina koja govori više od svake parole.
Sve vrijeme sam sebi govorila da ću otići. Uvijek bi iskrslo nešto važnije. Posao, obaveze, život. I tako mjesec za mjesecom.
Sve do 11. maja.
Od Tuzle do Srebrenika treba četrdesetak minuta vožnje. Nisam nikome javila da dolazim. Htjela sam ih iznenaditi. Kada me ugledala Zurijeta Alić, zagrlila me kao da se dugo poznajemo. U očima su joj zasjale suze. Ne zato što sam baš ja došla, nego zato što je osjetila da je neko prepoznao ono što radi. Da je neko razumio koliko vrijedi njena upornost da iz mjeseca u mjesec odbija prepustiti sjećanje zaboravu.
To je, zapravo, najveća borba ljudi poput Zurijete. Ne protiv vremena, nego protiv ravnodušnosti.
U rukama su bile marame. Bijele, mnoge ručno izvezene. Na svakoj ime. Jedno ime, jedan život. Ne broj. Ne statistika. Čovjek.
Tada sam prvi put istinski razumjela rečenicu koju sam ranije samo pročitala:
“Umjesto vaših ruku, grle nas marame.”
Koliko god bila jednostavna, u njoj stane čitav jedan život nakon genocida. Marama nije samo komad platna. Ona je zagrljaj koji je prekinut u julu 1995. godine. Ona je ono što je ostalo majkama, sestrama, suprugama i djeci kada više nije bilo ruku njihovih najmilijih.
Toga dana upoznala sam žene koje ne govore mnogo, ali svaka njihova rečenica nosi težinu koju je teško opisati.
Jedna od njih je Hafiza. U ratu su joj ubijeni muž, tri brata i još nekoliko članova porodice. Za kostima jednog brata još traga. Danas živi u Srebreniku. Mirno govori o svom životu, bez gorčine i velikih riječi. Kao da je bol odavno postala dio njene svakodnevice.
Nermina priča o ocu, braći i mužu koji su ukopani u Potočarima. Svakog 11. jula odlazi tamo. Dočekuje učesnike Marša mira, priprema im hranu i otvara vrata svoje kuće. Neko bi rekao da je to običaj. Ja mislim da je to način da ostane povezana s onima kojih više nema.
Te žene ne traže sažaljenje. Ne traže ni posebnu pažnju. Samo žele da se pamti. Jer, sve dok se genocid negira, a svjedoci smo da je tako, isto je kao da se ponovo dešava.
A to je, čini mi se, ono što često zaboravljamo. Kultura sjećanja ne gradi se samo 11. jula. Ne traje jedan dan u godini. Ona se gradi svakog mjeseca, svakim korakom kroz grad, svakom izvezenom maramom i svakim izgovorenim imenom.
Poslije šetnje otišle smo na ručak u lokalni restoran. S nama je bila i kolegica Azra. Za stolom se pričalo o svakodnevnim stvarima. O poslu, životu, poljoprivredi, ovcama koje imamo i ona i ja. Smijalo se. I baš tada sam shvatila koliko su te žene velike. One nisu ostale zarobljene u prošlosti. Naučile su živjeti s njom.
Rastale smo se nakon ručka. Ja sam otišla da završim priču za portal. One su otišle svojim kućama. Svojim uspomenama. Sjećanjima u kojima su njihovi najmiliji još uvijek živi. U kojima ih grle svojim rukama, a ne marame.
Od tada znam da ću se ponovo vratiti na mirnu šetnju u Srebreniku.
Ne zato što sam novinarka.
Ne zato što treba napraviti još jednu priču.
Nego zato što postoje žene koje uporno čuvaju sjećanje onda kada je mnogima najlakše okrenuti glavu. I zato što njihov trud zaslužuje da se vidi, čuje i poštuje.
Dok god ima žena koje umjesto ruku svojih najmilijih nose njihove marame, sjećanje neće umrijeti. A dok god ima onih koji će hodati uz njih, ni istina neće ostati sama.
(Nataša Tadić)