Foto: Mehmed Đedović
Div i koze u klancu Sklop
Čini mi se da smo nekih ranijih godina prolazili putevima oko Vlasenice i Milića, u namjeri da rukom dotaknemo zidine starog grada.Nismo prolašli ono što smo tražili, a sad vidimo i zbog čega nismo.
Kako godine prolaze mijenja se koješta i prema toj nevjerovatnoj zaostavštini ove zemlje za koju nikoga nije briga. Nešto malo saznaš, koješta i zabilježiš kao da omladiš trešnju. Ostane neki kamenčić sa zidina u džepu i neki osjećaj u mislima. Stare gradove i kule koje jedva da su igdje zabilježene ti si nogom premerio i znojem natopio.
Sve dok se ima snage i namjere otisnuti na put i tražiti, nije presudno da nađemo, sve dok nalazimo imat ćemo izgovore zbog čega nešto nismo našli.
Idem do zaseoka Bešići u okolini Milića, tamo se sastajem sa prijateljem pa ćemo skupa u planinu, a u planini trista čuda.
Majski dani
Majski su dani, a još nas sunce čestito ogrijalo nije. Došlo vrijeme da kupujemo trešnje. Đedo bi se u grob dobrovoljno vratio da vidi da kupujemo vodu i da, pored svojih rođenih stabala kupujemo trešnje.
Imao bi trista razloga da se vrati i nijedan da ostane. Takvo vrijeme došlo, mrtvi bi da mrtvuju, živi ne znaju šta će sa sobom.
Zove Omer u 7 sati i rano me obraduje. Dugo nas dvojica nismo mjerili korakom zaboravljene puteve, ali svemu dođe kraj pa će i toj apstinenciji. Opet ćemo u pohode, samo treba čekati dovoljno dugo. Ostavit će mi rukopis moje knjige CRN OBLAK koji je kod njega bio na zadnjem čitanju. Moja namjera je da se pošto ga dočekam i ispratim, otisnem put Milića gdje me čeka Azmir Lenjinac, sve mu u kući pjevalo.
Birač
Sjedimo na strmim liticama starog grada Birač, zagledani u drugu stranu gdje se na vrletima igraju divokoze. Nestvaran prizor.
Između nas je klanac Sklop, šušti rijeka, cvrkuću ptice. U znoju smo ali nevjerovatnost prizora je začudna. Namjera nam je da se uspnemo do zidina starog grada Komić, koji je sa druge strane i dosta dalje, ali pošto nam je uz put dotaći ćemo i zidine Birča, čak šta više, ne samo dotaći nego se uzverati u njegove visine.
Neko je ovim putevima gazio, trgovao, ratovao, pio vodu iz ovih vrletnih klanaca. Na ovim mjestima je uspavana nevjerovatna prošlost ove zemlje.
Nešto niže je pećina u kojoj su se nekad neki krili od vlasti, a sav kraj je goli kamen i zelenilo. Nedaleko je selo Gerovi, Azmir mi reče ali ja kao ne pretjerani zaljubljenik u sport smetnuh s uma. A sa sportom ima veze.
U dolasku smo sreli jednog zamišljenog poskoka i još sedam, osam gospođa zmija zanesenih dremkom.
U klancu, dok se pentramo prema Birču, smotrimo sa druge strane nekoliko divokoza. Ovdje im je stanište pa sam se nadao susretu i sav sretan jer se i dogodio. Omer je jutros bio dobar glas. Neka mu je sretan put za Beli grad, mi ćemo uz strminu.
Klanac
Klanac je stanište divokoza i na njih je zabranjen lov. Po tim čukama one se izležavaju, ljube, obilježavaju teritorij, pentraju na zidine, jedu, hrane mlade i umiru.
Odatle nam je trebalo dugo napornog pješačenja uz miris šume, ocvale zofe, kamena i vode da dobacimo do sela Zagrađe. Par trošnih kućica rasutih po oštrim bridovima. Kao što auto ide na gorivo ovi tekstovi nastaju na znoju. Oznojiš se pa se sve na tebi osuši i pet šest puta tako. Jesmo li, nismo još. Za sad smo na oko 4, 5 sati hodanja, a sve valja ponoviti u povratku. Oj Komiću…
Dobro putuj dragi moj Mirso
Popesmo se na Komić. Pomilovasmo mu zidine i koješta uslikasmo. Sjajan je pogled sa visine na okolinu. Na vrhu nešto ko bunar za sakupljanje kišnice. Nekad je na ovom mjestu gdje smo uplašili poskoka koji se grijao na kamenu, bujao život. Sad više nema ništa i ovo malo zarasta i nestaje.
Dobro se umorismo i istim putem vratismo nazad. Uslikasmo rijetko goleme i očuvane stećke. Česito se umorismo ali to nije nešto što nismo očekivali. Azmir je dragocjen vodič i izvor podataka, ne mogu mu se dovoljno zahvaliti.
Smlavi me vijest da je moj dobri drugar Mirso Smajić, planinar i duša od čovjeka, pao sa stijene i poginuo. Na lokalitetu Crvene stijene na Romaniji se dogodila nesreća u kojoj je smrtno stradao nakon pada s vidikovca na Via Ferrati „Sokolov put“.
Sa njim sam zadnji put mjerio korakom stari put prema župi Soli i brao srijemoš negdje oko Slavinovića. Sa njim u mislima se tužan vraćam iz Milića.
Lahka ti zemlja bosanska dragi moj prijatelju…
(Mehmed Đedović)