Foto: Balans
Jutro je svanulo baš onako kako čovjeku treba da povjeruje da će dan biti dobar. Sunčano, toplo, puno nade. Mačak je, naravno, osjetio buđenje prije mene. Glad ne pita za planove, pa smo se podijelili po instinktima, njemu hrana, meni kafa. Ja na posao, on nazad u horizontalu. Neko je u ovom izvlačenju očigledno bolje prošao.
Na poslu rutina. Skrolam vijesti po mrežama, a algoritam kao da je odlučio da me prevaspita. Red trimera, red koza, pa pilići, pa neke mašine čiju svrhu ne bih znao objasniti ni uz uputstvo. Ništa od toga nema veze sa mnom, ali uporno iskače, kao da me neko pokušava ubijediti da je baš to moj životni put.
A ja bih, iskreno, radije da mi iskoči ona obavijest, sviđaš se Jovani udaljenoj tri kilometra. Ali nema. Kod mene se očigledno poremetio algoritam. Samo živina i mehanizacija.
Vrijeme za teren. Prije toga kafa, Ivana, Alma, Dino, Mirela i ja. Ovakve kafe podsjećaju da radne kolege mogu biti i prijatelji. Dobar kolektiv je pola posla, a nekad i više od toga.
Nakon kafe, pravac Lukavac, najava sajma LIST. Kasnimo one famozne dvije minute, ali kolege su još uvijek ljudi sa etikom, solidarni, sačekaše da se postavim i ja. Aferim.
Tu je Alen, zvat ćemo ga Pupa. Jedan od onih ljudi koji su televiziju proživjeli, a ne samo odradili. Godine rada su ostavile traga, vidi se, ali Pupa je tip kolege koji će ti uvijek izaći u susret. Treba izjava? Tu je. Treba te negdje odbaciti? Ide. Treba biti k’o Pupa.
Tu je i Zlaja, poznatiji kao Džimi. Vrijedan, ali čangrizav po službenoj dužnosti. Tako voli, to mu je imidž. Ali kad uzme kameru u ruke, tu nema priče. Oko oštro, kadar nepogrešiv. Kako i ne bi kad je posao učio od Eldina, a tu nema greške.
Uz sve to, Džimi je i prvi vozač drona u Tuzlanskom kantonu.
U tom prvom safu kamera, uz naše, stoji i Mirso, kao i kolega snimatelj sa RTV Lukavac, ne mogu da mu se sjetim imena, ali uvijek je tu. Ne čuje se živ. I kad priča, jedva se čuje. Ko ga bolje zna, kaže, ljudina.
Sam press, festivalski. U po’ izlaganja portparol sklanja baner Sode Šišedžam. Nešto očito nije utanačeno, pa sklanjaj dok se ne dogovore. Onda govornik koji deset minuta čita protokol. Red priče o palačincima, red o pticama, red o kotliću. Slušam ga i ubijeđen sam da mu je cilj da nas sve umori, a potencijalne goste sajma odgovori od dolaska.
Srećom, tu je ministar, zvat ćemo ga Žila. Danas osvjetlao obraz. Objasnio kratko i jasno šta i kako. Neki su ljudi jednostavno stvoreni za govornicu, a neki, neka su živi i zdravi.
Nazad u Tuzlu, stomak već opominje. Red je za pitu kod Kipova. Pola kile bureka meni, pola Dini, uz obavezna dva jogurta. Kad tamo, još jedna nelogičnost. Jogurt poluprazan. Izgleda greška pri točenju u fabrici. U ovoj zemlji čak i mašine, izgleda, rade preko neke stvari.
A poslijepodne donosi vijesti koje pokvare i onaj burek. Grad Tuzla raspisao oglas za šest radnih mjesta. Traži se viši samostalni referent za informisanje putem online platformi. Čitam opis posla, prikupljanje informacija, izjave, pisanje saopćenja, fotografisanje događaja. Čisti novinarski zanat.
Ali, gle čuda, za to ne treba diploma žurnalistike. Traži se šesti stepen elektrotehnike ili informatike. Dakle, da bi pisao o aktivnostima gradonačelnika, moraš znati šta je otpornik ili kako se veže strujno kolo. Za novinare po ovom konkursu mjesta nema. Ko nas je kleo, znao je šta radi.
Na sve to, crna hronika iz Miladija. Elvis Selimović u pritvoru jer je bratu presudio automatskom puškom. Sedam hitaca u porodičnoj kući. Vijest koja te zakuca za stolicu i podsjeti u kakvom mraku živimo.
Malu utjehu donosi vijest iz suda, iako Koksaru niko neće da kupi, bivši radnici će do kraja maja dobiti svojih 2,1 milion KM zaostalih potraživanja. Bar neka pravda, makar i spora.
Prođe tako ovaj utorak. Dan za koji kažu da je ni za šta. Nit’ se šišaš, nit’ se ženiš, nit’ nokte režeš.
I tako, između bureka s pola jogurta i oglasa s punim apsurdom, shvatiš da kod nas logika često ide na godišnji bez najave. Ostanu ljudi da krpe dan kako znaju i umiju, uz dozu humora koja nas drži iznad vode i trunku sjete koja nas podsjeti da može i bolje.
Jer ako smo već naučili da kamermanski čekamo jedni druge te famozne dvije minute, možda jednom dočekamo i da se stvari poslože kako treba.
Do tada, valja ustati, nahraniti mačka, popiti kafu i vjerovati da će sutra, ako ništa, jogurt biti pun.
(V.M.)