Foto: Balans
Ponedjeljak je osvanuo hladan, ali sunčan. Onaj tip jutra kad te sunce laže da će dan biti lijep, a čim izađeš napolje shvatiš da je maj zapravo februar sa boljim marketingom. Kafa, hrana za mačka, pa na posao. Redoslijed svetinja se zna.
A posao odmah pod sirenom. Generalni štrajk doktora medicine i stomatologije u Tuzlanskom kantonu. Osim tamo gdje nije generalni, jer u UKC-u Tuzla te domovima zdravlja u Sapni i Doboj Istoku traje arbitraža oko minimuma procesa rada. Kod nas ni štrajk ne može biti jednostavan. I kad stane sistem, mora postojati procedura kako da stane.
Konferencija za medije puna novinara, kamera, mikrofona i umornih lica koja su već do devet sati izgledala kao da je petak navečer. Ljekari pričaju o pritiscima, manjku poštovanja, administraciji koja jede i vrijeme i živce. Vlada u dopisu piše o povećanju plata, ulaganjima i odgovornosti prema građanima. Jedni govore da sistem puca po šavovima, drugi da ga redovno krpe. A pacijenti, kao i uvijek, stoje negdje između, u čekaonici.
Na pressu i kolege. Dosta nas. Enko štima link, nešto neće pa neće. Svaki kamerman zna taj osjećaj kad tehnika odbije saradnju baš onda kad treba uživo. Gledaš u kablove kao doktor u rendgenski snimak i nadaš se čudu. Na kraju proradi, naravno. Sve kod nas proradi tek kad se iznerviraš dovoljno da počneš prijetiti uređajima.
Tu je i Miro, moj drug. Pustio brkove. Ne one hipsterske, nego baš brčiće koji poručuju da ili svira harmoniku ili je porno glumac osamdesetih. Izgleda ozbiljnije. Opasnije i zajebanije. Kao da sad može naplatiti dug samo pogledom.
Jedan od govornika ozbiljno iznosi zahtjeve, rokove, upozorenja. Dramatična atmosfera, kamere snimaju, svi klimaju glavom… a onda usred izjave pita kolegu pored sebe,
“A koja je sad godina?”
I eto ti života. Toliko ozbiljno pričamo o sistemu da čovjek na trenutak izgubi vremensku orijentaciju. Iskreno, poslije svih ovih godina u našem zdravstvu, pitanje i nije nelogično.
Prođe konferencija bez velikih lomova. Po pitanjima se osjetilo da nema kolege Boje. Fali taj jedan novinar koji postavi pitanje od kojeg se govornici počnu meškoljiti, a portparoli gledati u pod. Bez njega sve nekako pliće. Kao kahva bez šećera, može se popiti, ali nije to to.
S Kendom brzinska kafa. Deset minuta maksimum. Dovoljno da čovjek shvati kako stari. Uspijemo dogovoriti termin za narednu kafu. I to pod uslovom da neko ne završi na terenu.
Poslije link za dnevnik. Daliborka i ja. Ni ona ni ja nismo bili naročito raspoloženi za posao. Ima tih dana kad bi čovjek najradije sjedio negdje uz rijeku i gledao kako prolaze oblaci, ali umjesto toga stoji pred kamerom i govori, “Više informacija donosimo u narednim informativnim emisijama.”
Tu nailazi i jedan mladić, vidno pod dejstvom svega osim razuma. Kaže da mu trebaju mediji da kaže kako plaća sve lijekove. Minut kasnije vraća se i govori da mu policija duguje pare. U njegovoj glavi vjerovatno je to imalo savršenu logiku. U našoj je budući stalni gost klinike u Solini.
Kasnije događaj na aerodromu. Vlada TK kupila sanitetsko vozilo za Međunarodni aerodrom Tuzla. Među prisutnima i Bahrija Umihanić. Sjetih se vremena ekspertne vlade. Koliko se tada pričalo o preporodu kantona, reformama, novom vremenu. Na kraju smo dobili uglavnom saopštenja, rasprave s medijima i pokoju uvrijeđenu reakciju. Neki ljudi zaista briljiraju u teoriji. Na papiru djeluju kao kombinacija Winstona Churchilla i Elona Muska. Ali praksa je druga zvijer. Funkcija premijera ne trpi nesanicu, sujetu i tanke živce. A kod nas je pritisak toliki da bi i Dalaj Lama nakon pola mandata počeo galamiti na novinare.
I tako prođe još jedan ponedjeljak.
Dan u kojem se štrajkovalo, pregovaralo, snimalo, čekalo link, pila kafa na brzinu i slušale tuđe muke. Sasvim običan dan za nas koji živimo od vijesti i u vijestima.
Sutra je novi dan. Počinje suđenje koje mnogi već zovu suđenjem godine u Tuzlanskom kantonu. Slučaj Kopić i ostali mjesecima puni naslovnice, portale i kafanske rasprave. Detalje znaju već i ptice na grani, mada su kod nas ptice često bolje informisane od institucija.
Sutra ćemo opet pred sudnicu, među kamere, izjave i nervozne advokate.
A večeras… večeras samo tišina, umor i osjećaj da se ovaj kanton nikad stvarno ne uspava.
(V.M.)