Foto: Balans
Jutro, 30. mart. Ono koje dolazi prije svitanja, kad je i kafa još pospana, a čovjek već mora biti budan. Ustajem u pola šest, više zbog moranja nego po volji. Rutina ide sama od sebe, kao da neko drugi upravlja mojim pokretima dok ja još uvijek pregovaram sa snom. Kafa se pije polako, onako kako se pije kad imaš osjećaj da dan tek čeka da te negdje saplete.
Kažu ljudi, “Pije se kafa kao da će rat.” Kod nas se, čini mi se, sve radi s tom dozom spremnosti, kao da nikad ne znaš šta je sljedeće.
Prije polaska sretnem Almu. Sjedi, pije kafu, kao i uvijek. I uvijek ista, a opet nikad ista. Almu je teško opisati, jer ona nije osoba koju možeš spakovati u dvije rečenice. Ako joj kažeš da si snimao hapšenje, to je za nju tek uvod. Ko je uhapšen? Gdje? Kako? Zašto? Šta je radio prije toga? Ima li porodicu? Kako mu se zove mati? I dok ti odgovaraš, shvatiš da si u stvari ti taj koji pola stvari nije ni primijetio.
Ali takva je Alma, naš dobri duh. Uvijek nasmijana, uvijek spremna za šalu, i uvijek tu kad treba. I kad joj nije do kafe, ona će je skuhati. Ne zato što mora, nego zato što zna da nekome znači.
S Almom i Lejla. U vremenu u kojem se ljudi često mjere glasnoćom, ambicijom i vidljivošću, Lejla je tiha konstanta, gotovo neprimjetna, a zapravo nezamjenjiva. Cijeli radni vijek na BHRT-u provela je bez potrebe da bude u prvom planu, ali uvijek tamo gdje treba, uz kolegu, uz posao, uz čovjeka. Povučena, blaga i rijetko kad neraspoložena, nosi onu rijetku osobinu, spremnost da pomogne bez pitanja i bez računa. Biti kao Lejla danas djeluje kao Sizifov posao, ali možda je upravo u toj tihoj upornosti odgovor na sve ono što nam nedostaje.
Krećemo. Tuzla – Gračanica. Nekih pedesetak minuta vožnje, ako ne računaš rupe. A rupe se kod nas ne računaju, jer bi put bio duži nego što jeste. Voziš tako i misliš, da li je put napravljen oko rupa ili su rupe nastale oko puta. U svakom slučaju, prođe se. Sve kod nas nekako prođe.
Usput sretnem Senada Hadžiju. Nekad davno, prije desetak i više godina, krenuo je pješice iz Banovića do Mekke. Pješke. Čovjek prešao svijet korakom, a danas ga srećeš na cesti kao bilo koga. Nekad raspoložen, nekad ne. Nekad te pohvali, nekad te iskritikuje. Zna reći: “Idi snimaj u Gazi kako ljudi pate, pusti Tuzlu.” I ne znaš šta da mu odgovoriš, jer u toj rečenici ima i istine i umora i neke njegove lične borbe.
Hadžiju treba znati čitati. Kad se sve sabere, ostaje čovjek koji je mnogo prešao, i spolja i iznutra. Ostalo su nijanse.
A dan ne čeka. Vijesti dolaze, teške kao i uvijek. Danas uhapšene četiri osobe zbog navođenja djevojčica na prostituciju. Među njima i tri policajca. Oni koji bi trebali štititi, postali su razlog zbog kojeg se ljudi više boje nego što vjeruju. Suspendovani su odmah, ali šteta se ne mjeri samo odlukama, nego osjećajem koji ostane.
I tako, između rupa na cesti, teških vijesti i jutarnje kafe, dođe i nešto što nas uvijek iznova digne, utakmica. Sutra igraju Bosna i Italija. Priča se, nagađa, računa. Euforija raste kao da je sve moguće. A kod nas uvijek jeste, i nada i razočarenje.
Realno, put do Svjetskog prvenstva duži je nego staza do Senadovog hadždža. Ali opet, nekako vjerujemo. Jer da ne vjerujemo, ne bismo ni ustajali ovako rano, ne bismo pili kafu “kao da će rat”, i ne bismo svaki put iznova očekivali da će ovaj put biti drugačije.
I možda neće biti.
Ali mi hoćemo, opet sjesti, opet krenuti, opet se nadati.
(V.M.)