Foto: Balans
Jusuf Biberović živi u tuzlanskom naselju Krojčica. Jusuf ima 54 godine i 15 djece, odnosno, deset sinova i pet kćerki. Neki su zasnovali svoje porodice, ali nažalost nisu riješili stambeno pitanje. Sa Jusufom živi devetero djece. Život nije lak, priča nam.
„Školujem djecu, sedmero ide u školu. Kćerka završava za frizera. Borim se za tu djecu. Na birou sam od 1988. godine. Ni dan nisam bio zaposlen, a tražio sam da se zaposlim. Pitao sam u nekoliko firmi, nisu me zaposlili. Dječiji dodatak ne primam, nemam nikakva primanja. Živim od željeza i od toga školujem djecu. “- kaže Jusuf. Je li posao nije dobio zbog diskriminacije jer je Rom ili zato što nije školovan, pitamo ga.
„Ma, ne otvaraju se ni firme nikakve. Gdje će se narod zaposliti? Posao ne mogu dobiti ljudi sa fakultetima, a tek mi što imamo osam razreda škole, nemamo tu šta tražiti. Gdje god odeš, kažu: Ti nemaš škole, nema mjesta za tebe“- priča on. Teško živi, dodaje, nagomilao je i dugova za struju pa mu prijeti isključenje sa mreže.
„Trebaju nam struju isključiti, dugova ima, nemam od čega platiti. Djeca uče i idu u školu, ne znam ni ja kako. Od ovog željeza ih hranim i školujem. Da nema željeza, ne bih imao djeci dati šta da jedu. Nije me stid ništa, nekada uzmem loparu u ruke, krampu, kopam ljudima. Da zaradim šta“- iskreno kaže Jusuf. Iako nezaposlen, daje sve od sebe da njegova djeca budu obrazovana jer, smatra on, u budućnosti će imati veće šanse za posao u sve ostalo.
„Ne znam šta da kažem za Rome. Neko će se naljutiti ali imaju oni koji hoće raditi i oni koji neće. Imaju ljudi koji svoju djecu redovno školuju. Ja bih preporučio svim Romima da šalju svoju djecu u školu, da ih školuju. Da imaju nešto. Da ne budu kao što su oni bili. Neka šalju djecu u školu, da budu školovani, a nekada će se naći i posao. Gdje god da ode, mora biti pismen, I ako ode i u inostranstvo. A ne, odu, ne znaju ko je koje slovo, ne znaju gdje se nalaze“- smatra Jusuf. Dodaje da je uzorao njivu da posije šta ali čeka ljepše vrijeme. Pokazuje i voće koje je izbeharalo ali ga ubio mraz. Uskoro planira još širiti kuću jer porodica je mnogobrojna, a nemaju gdje drugo živjeti. Stoga se on bori za sve njih, nadajući se nekim boljim vremenima.
„Pa, nadam se da će biti malo nešto bolje. Ali teška su vremena. Danas,sutra djecu treba uputiti. Hoće li ta djeca raditi, hoće li imati posla, čime će se baviti, ja pojma nemam“- zaključuje Jusuf i odlazi iza kuće gdje pokušava od starih vrata napraviti šadrvan. Kako kaže, voli posjediti malo sa društvom i zaboraviti na sve svakodnevne probleme i nedaće.
(Nataša Tadić)