Foto: Balans
Dvodnevna konferencija pod nazivom “Rehabilitacija, reparacija i međugeneracijsko suočavanje sa prošlošću” danas je zvanično otvorena u Tuzli, a sa ciljem da potakne dijalog o važnosti suočavanja sa prošlošću, podrži žrtve te promiče međugeneracijsku solidarnosti i reparaciju.
Među učesnicama konferencije je Adila Suljević iz Udruženja za pomoć žrtvama i preživjelim seksualnog nasilja u ratu “Suza” iz Brčkog.
“Ja sam bila u Brčkom u logoru. Ustvari, za mene je Brčko cijeli logor, tako da sam ja ostala u Brčkom šest mjeseci. I poslije toga, nakon svih preživljenih tortura, došla sam na slobodnu teritoriju”- kaže naša sagovornica i dodaje dana konferenciji govori o svojoj rehabilitaciji. Suljević naglašava da nije zadovoljna odnosom države prema žrtvama rata.
“Puno smo očekivali od institucija i zajednica. Međutim, mi smo jako razočarani. Najviše nas boli to kada čujemo od pojedinaca kako nas ne doživjavaju. Puno toga još treba da se učini za civilnežrtve rata. Treba da se upotpuni taj donešeni zakon, potrebne su i naše reparacije”- objašnjava ova žrtva rata.
Sa istim problemom se suočava i Suada Selimović iz Udruženja za jačanje prava žena “Anima 2005” iz Zvornika. On posebnu pažnju skreće na žene žrtve rata koje su bile u ulozi svjedoka na suđenjima ratnim zločincima.
“Zaštićeni svjedok, onaj kao zaštićeni svjedok, samo da se ne smije ime objaviti u medije. Za mene ne postoji zaštita svjedoka ako moje ime zna optuženi, zna njegov advokat. Kada mi ulazimo u jednu sudnicu, gdje je deset optuženih i pored njih sjedi deset advokata, a jedna majka, koju su ubili sinovi i supruge, taj dan svjedoči, znači, njoj svi imaju pravo postaviti pitanje od tužioca, sudije, advokata, optuženog. Kakva je to zaštita svjedoka? Samo kad pogledate taj red od deset optuženih i pored njih deset advokata, kako njeno psihološko stanje da bude dobro? Koliko ona može imati tu pomoć na sudu?”- pita Selimović koja je i sama bila svjedok u više suđenja.
Tri decenije poslije rata, u BiH se priča još o rehabilitaciji, reparaciji i međugeneracijskom suočavanju sa prošlošću. Naša zemlja nije izuzetak u tom jer su mnoge zemlje bile izložene tome još dugo godina nakon okončanja rata. Primjera radi, Njemačka koja je decenijama radila nadoknadu štete žrtvama, podsjeća Duška Jurišić, zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH.
“Najveći dio posla uradio je Haški trigunal, ali i Međunarodni sud prade, koji ustanovio krivicu,
odnosno, odgovornost, susjedne države Srbije za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida na području Srebrenice. Nadalje, bez obzira što taj proces sporo traje, činjenica je da domaći sudovi, sudovi na prostoru bivše Jugoslavije, nastavljuju da procesuje ratne zločine. Ono što se očekuje od države je da usvoji okvirni zakon koji će omogućiti status žrtava i namirenje njihovih prava kao i beneficije. S tim u vezi treba da se uradi nacionalni, odnosno državni program za namirenje štete”- izjavila je danas Jurišić i dodaje da je to i preporuka UN-ovog komiteta za borbu protiv torture jer je Bosna i Hercegovina potpisnica kako UN-ove konvencije kao i konvencije Vijeća Evrope za borbu protiv torture i drugih nasilnih oblika ponašanja.
Sa rehabilitacijom žrtava rata bori se godinama tuzlansko Udruženje “Vive žene” te skreće pažnju i na kompenzaciju, restituciju različite oblike zadovoljenja i garanciju neponavljanja.
“Jedino ko može dati garanciju neponavljanja jesu zakoni i regulative. Mi kao organizacija u tom smislu doprinosimo kroz programe međugeneracijskog slučavanja sa prošlošćom. Crtu bi trebali povući na suočavanju sa prošlošću. Trebali bi već konačno razgovarati o tome otvoreno u školskim programima, u javnom diskursu, a ne ponavljati se non stop”- stava je Jasna Zečević, predsjednica pomenutog udruženja. Zečević naglašava da je vrijeme da se prestane gledati država na jednoj strani, nevladin sektor na drugoj te da su potrebne sinkronizovane akcije na rješavanju ovog problema.
“Ja mislim da smo i mi država, dio države, dio sistema i ovi ljudi su dio države, građani ove zemlje. Tako da je krajnje vrijeme da država počne da radi zajedno sa nevladnim organizacijama, da uradi svoj dio posla. Mi svoj dio prosla radimo i danas ćemo prikazati te dijelove u kojima smo uspiješni, ali država treba konačno da prizna i prepozna žrtve torture i da se na taj način počne ozdravljenje. Kasnimo, 30 godine je puno”- poručuje Zečević.
Bitno je da u sve budu uključene i mlađe generacije kao što je dio projekta Jasmina Vođić, apsolventica psihologije.
“Ja sam učesnica projekta “Međugeneracijsko suočavanje sa prošlošću za njegovanje kulture i sjećanja”. Neki će možda reći da je ovo projekat kojim se podsjećaju ljudi na rat i ratna dešavanja. Ja bih rekla da je ovo jednostavno projekat kojim izučavamo šta su to ratne posljedice. Rat se jest završio, ali ratne posljedice i dalje traju. Tokom oveg projekta imali smo priliku da se upoznamo sa pričama preživjelih, da vidimo kako su to oni sve preživjeli i da naučimo nešto iz toga. I vjerujte, mnogo toga smo naučili i možemo primijeniti u svom radu u budućem projektu”- zaključuje ova studentica.
Konferencija u Tuzli se se implementira u sklopu projekta „Podrška Evropske unije izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu” koji finansira Europska unija, a koju provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP), u okviru dva projekta: “Unapređenje podrške za žrtve rata i svjedoke ratnih zločina” i “Međugeneracijsko suočavanje sa prošlošću”.
(Nataša Tadić)