Foto: Balans
Četvrtak, 30. april. Dan koji ne zna šta bi sa sobom. Ni oblačan ni sunčan, ni kiša ni suho, kao da je i vrijeme uzelo produženi vikend pa radi skraćeno. Budim se u sedam, bez iznenađenja. Rutina je jedina stvar koja kod nas još uvijek funkcioniše bez kašnjenja. Mačka dobije hranu, ja kafu. Svako svoje prioritete zna.
Grad već lagano tone u prvomajsku tišinu. Institucije rade onako kako i inače rade, samo sad imaju i opravdanje. Skraćeno, produženo, spojeno, sve se nekako uklopi da se što manje radi, a što više odmara. Nije ni čudo, rad je odavno izašao iz mode, ostao samo praznik.
Listam vijesti, tražim nešto što neće pokvariti ukus prve kafe, ali uzalud. Jedna priča iskače, teška k’o beton. Čovjek izašao iz zatvora nakon dvadeset i četiri godine. Dvije i po decenije života stane u par redova novinskog teksta, a iza toga sudbine, krv, priče koje nikad neće imati sretan kraj. I sad, neko će reći, odslužio je svoje. Drugi će reći, nema tu “svoje”. Pravda kod nas uvijek dođe nekako polovična, kao ovaj april.
Još jedna vijest koja ne traži puno komentara, ali ga zaslužuje. RMU Banovići u problemima, radnici stežu kaiš, standardna priča. Samo što standard prestaje biti smiješan kad shvatiš da ga uvijek isti plaćaju.
Direktor Rasim Dostović, u pritvoru. Plata, na slobodi. Deset hiljada maraka, s dodacima, jer funkcija, očito, ne ide na pauzu. Redovan rad, praznik, odsustvo, sve uredno pokriveno. Kao da je čovjek bio tu, samo ga niko nije vidio.
Ispadne da je najstabilniji dio sistema upravo ono što ne radi. A rudari? Oni i dalje silaze dole, gdje se plata zarađuje, ne obračunava.
Čujem se s kolegicom, zvat ćemo je Anisa. Ona ne staje. Radi na tri strane, piše, snima, propituje. Uvijek negdje gdje nije zgodno biti. Jer kad diraš vlast, diraš u osinjak. A vlast, kao i svaka dobra ovisnost, ne podnosi apstinenciju. Brani se svim sredstvima, od demantija do diskreditacije. Ali Anisa ne popušta. Ide glavom kroz zid, pa šta ostane, zid ili glava. Takvi ljudi su rijetki. I pomalo ludi. Što je, realno, često isto.
U kancelariji standardna scena. Urednica, šefica i direktorica u jednoj ženi smrknutog lica, kruži kao satelit sa glavoboljom koja ima sopstveni karakter. Pogled joj siječe prostor, pa stane na mom ekranu, “Jel to pišeš?” Naravno da pišem. Šta drugo radim ovdje, pletem? Ali dobro, to je dio folklora. Pitanja na koja svi znamo odgovor, ali ih ipak postavljamo, reda radi.
Negdje kod BKC-a pojavio se fazan. Pravi, šareni, kao da je pobjegao iz neke bolje priče. Šeta, gleda, traži ženku. Za sada, bez uspjeha. Nije ni njemu lako, konkurencija velika, a standardi porasli. I u ptičijem svijetu, izgleda, treba više od lijepog perja.
Popodne kafa s Durmom. Razgovori koji nemaju ni početak ni kraj, ali imaju smisla. Planovi za vikend, poslovni, naravno. Prvi maj je, ali svako ne praznuje.
Svratim do Binga. Gužva kao da se dijeli besplatno, a ne naplaćuje. Kolica puna, računi još puniji. Gledam ljude, kupuju bez mnogo razmišljanja. Kao da postoji neka tiha odluka, ako već ne možemo kontrolisati cijene, možemo barem ne brojati. Ili je to samo praznični inat, da se pokaže kako se još može živjeti, makar na rate.
I tako, između vijesti koje te ohlade i kafe koja te ugrije, prođe još jedan dan. Ni poseban, ni beznačajan. Kao i većina naših dana, malo gorak, malo sladak, s dozom humora da lakše prođe i trunkom sjete da nas podsjeti gdje smo.
Sretan nam Prvi maj. Ko radi, neka mu je sretno. Ko ne radi, neka uživa dok može.
(V.M.)