Foto: Balans
Subota je. Jedanaesti juli.
Dan kada je, svega stotinjak kilometara od Tuzle, za nekoliko dana ubijeno 8.372 ljudi i dječaka. Kada to napišeš kao broj, izgleda nestvarno. Kada pokušaš zamisliti kolona ljudi koje vode kroz šume, livade, škole, hangare, pa ih ubijaju samo zato što postoje, shvatiš da ljudski um nema kapacitet da prihvati takvo zlo.
Bili su gladni. Žedni. Prepadnuti. Ranjeni. Nadali se da će neko doći. Nije.
Danas je ukopano još deset žrtava genocida. Deset porodica dobilo je mjesto na kojem će imati kome proučiti Fatihu. A više od 900 ljudi još uvijek nema ni mezar. Još ih traže po šumama, jamama i sekundarnim grobnicama. Trideset i jednu godinu poslije.
Zato Srebrenica nije običan grad. Niti obična tačka na karti. Ona je mjesto na kojem čovječanstvo svaki put polaže ispit. I uglavnom ga obori.
Danas je cijeli Tuzlanski kanton minutom sirene odao počast žrtvama.
Odem da to snimim.
Sirena zavija.
Jedna gospođa pretrčava ulicu na crveno kao da joj od toga zavisi život. Nekoliko mladića nastavlja šetnju kao da je neko pustio melodiju za pauzu. Jedan čovjek se okreće oko sebe pokušavajući shvatiti šta se dešava. Treća žena uplašeno pita da nije, ne daj Bože, opet rat.
I stojim tako sa kamerom i razmišljam.
Mi volimo reći da je Tuzla grad tolerancije. Simbol različitosti. Grad koji pamti. Volimo to ponavljati toliko često da smo, izgleda, počeli vjerovati kako je dovoljno samo izgovoriti.
Sve više mislim da je to postao mit. Otprilike isti onaj kao priča da je cijela Tuzla jednu kozu muzla. Lijepo zvuči, prepričava se generacijama, ali stvarnost često izgleda drugačije.
Nije problem što ljudi ne stoje mirno jednu minutu. Problem je što zaboravljamo zašto bi trebalo stati.
Jutros me, usred svih tih misli, Viber podsjeti da je Neimarliji rođendan.
Ako čitate ove moje subotnje zapise, znate ko je Neimarlija. Ako ne znate, red je da upoznate čovjeka kojeg je teško opisati jednom profesijom.
Piše da je snimatelj BHRT-a.
To je tačno.
Ali ono što ne piše je važnije. On je i moler, mehaničar, organizator, logističar, električar, vozač, čovjek za selidbe, majstor za završavanje svega, psiholog kad zagusti i prijatelj kad zatreba. Plus, kolega je koji me najviše inspiriše za pisanje.
Drugim riječima, hodajuća služba za održavanje života u medijima.
Počeo je raditi kao golobradi mladić. Danas više nije golobrad. A, bogami, nije ni mladić. Ali već tri decenije nosi BHRT-ov Centar u Tuzli na svojim leđima kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Otac mu je radio isti posao. Samir je nastavio njegovim stopama. A rekao bih i produžio ih.
Godinama je s rahmetli Salihom Brkićem obilazio Podrinje uzduž i poprijeko. Radio sa Avdom Avdićem, Omerom Hasanovićem, Mirelom Čanović, Samirom Kahrovićem, Markom Divkovićem i mnogim drugim kolegama. Danas radi s novim generacijama. I svima je isti.
Onaj na kojeg se možeš osloniti.
Nedavno sam ponovo gledao snimak star desetak godina. Tada je kompromitovani Nail Jusić nasrnuo na Neimarliju, oteo mu kameru, vukao je iz ruku kao da će tako promijeniti stvarnost.
Neće.
Kamera se može oteti.
Istina malo teže.
Nije lako biti snimatelj u društvu punom siledžija, narcisa i ljudi koji misle da su jači od objektiva.
Ali Neimarlija je ostao isti.
I danas, kada nekome iz BHRT-a ili Federalne televizije nešto zatreba, uvijek je tu.
Radili smo zajedno mnogo puta. Radimo i danas. A i kada ne radimo, znam da se možemo osloniti jedan na drugog. To nije profesionalna saradnja. To je ono što ostane kada se ugase kamere.
Sinovi su mu krenuli očevim putem. Dobri su montažeri. Biće još bolji.
Ali biti Neimarlija nije zanimanje.
To je karakter.
To se ne uči.
To ili jesi ili nisi.
Dok pišem ove redove uz kafu, vidim vijest da je na komemoraciji u Srebrenici novinarima bio zabranjen ulazak u dio kod musale rezervisan za zvanice. Među onima koji su negodovali bio je i dugogodišnji fotoreporter Blicko, pokušavajući objasniti da više od tri decenije prati obilježavanje godišnjica genocida i događaje u Podrinju. Ne ulazim u to ko je bio u pravu. Iskreno, razumijem zašto je nekome ko je život proveo bilježeći ove trenutke teško prihvatiti da tog dana ostane iza ograde. Ponekad protokol i ljudski osjećaj ne stanu u isti kadar.
Svoju priču ima i Mersiha, Blickova kćerka. Tri dana je pješačila Marš mira. Nije joj bilo dovoljno samo proći tim putem. Usput je radila, snimala, razgovarala s ljudima i objavljivala njihove priče, noseći ih do onih koji nisu bili tamo. Skidam kapu. Jer Marš mira nije samo hodanje. Neko ga pamti nogama, a neko kamerom i riječima. Važno je da se pamti.
Tako prođe i ovaj 11. juli.
Dan težak kao kamen.
Dan u kojem te jedna minuta sirene natjera da razmisliš koliko brzo zaboravljamo i koliko su rijetki ljudi koji nas svojim djelima svakodnevno podsjećaju da čovjek ipak može ostati čovjek.
Sutra će biti novi dan.
Ne mora biti lakši.
Dovoljno je da budemo malo bolji nego danas.
(V.M.)