Foto: Balans
Dođu tako dani koji u sebi nose više života nego čitave godine. Razvuku se od ranog jutra do kasne noći, pa kad ih pokušaš sabrati, ne znaš odakle bi počeo. Četvrtak, 18. mart, na papiru običan, u stvarnosti sve samo ne to.
Debelo prije podne upoznajem čovjeka. Onog tihog, neupadljivog tipa kojeg bi većina nas mimoišla bez drugog pogleda. Uposlenik Komunalca, godine ga već sustigle, ima ih barem 65, ako ne i više. Radi, a ne radi. Zapravo, više se drži na nogama nego što stvarno radi. Pitam ga kako je. Kaže: “Dobar, samo neka se radi.”
I tu stane cijela jedna životna filozofija. U tih nekoliko riječi. Nema tu žalbe, nema velikih priča, samo neka se radi. A trebalo bi biti drugačije. Trebao bi čovjek tih godina sabirati plodove svog rada, a ne sabirati snagu da izgura još jedan dan. Ali, eto, nije. I nekako svi to prihvatamo kao normalno, što je možda i najveći problem.
Poslijepodne, potpuno druga energija. Mejdan čeka utakmicu, a mi, gladni i vjerni tradiciji. A ta tradicija nalaže da svaki odlazak na ručak mora imati neku epizodu dostojnu prepričavanja. Ili djeca plaču ili roditelji ili neko treći pravi scenu. Nikad dosadno.
Ovaj put, Samir Mahmutović. Mladić, pristojan, kulturniji nego što smo navikli. Priđe, predstavi se, kaže: “boračka populacija”, popriča par rečenica, ispita se ljudski i vrati za svoj sto. Ništa spektakularno, a opet, rijetko. U vremenu gdje se ljudi sve rjeđe javljaju jedni drugima, i to malo uljudnosti djeluje kao događaj.
Poslije ručka, Mejdan, galama, navijački žamor i ono vječno, ima li koga poznatog. Naravno da ima. Meho.
Meho, simbol jedne borbe koju većina zaboravi čim završi. Radio u TTU, ostao bez posla, borio se, izborio penziju. Kad god me vidi, zahvaljuje se, kaže da sam pomogao. A istina je da sam ja od njega naučio više nego on od mene. Naučio kako se stoji iza ljudi. Kako se ne prodaje kolega. Kako se ide do kraja, pa makar ostao sam.
A on je na kraju i ostao sam. Kolege su se razišle, život ih odnio na svoje strane, a Meho danas prodaje košpe na utakmicama. I ne kuka. Ne pravi dramu. Samo radi. Treba biti Meho. Ali, realno, malo nas može.
Postoji nešto gotovo simbolično u tome da utakmicu gledamo iz podruma Mejdana, dok se iznad nas odvija sve ono zbog čega smo tu došli. Publika bruji, svjetla paraju zrak, lopta udara o parket, a mi sjedimo pred televizorom. Kao da smo sami sebi dovoljni posmatrači.
Zašto ne uđemo u dvoranu? Ne znam. I što je najčudnije, nikada ne uđemo.
Upravo tada, dok utakmica traje, pojavi se i Muhamed.
Kolega kojeg bih, bez mnogo razmišljanja, nazvao najboljim poznavaocem kamere u Bosni i Hercegovini. Postoje ljudi koji rade svoj posao, i postoje oni koji ga razumiju do najsitnijeg detalja, Muhamed pripada ovoj drugoj, rijetkoj vrsti. S njim razgovor nikada nije površan. Kamera nije samo alat, ona je perspektiva, odluka, način razmišljanja.
Muhamed je, bez pretjerivanja, živa enciklopedija svega što ima veze s kamerom i profesionalnim televizijskim snimanjem. Njegovo znanje nije samo tehničko, ono je iskustveno, gotovo intuitivno. On ne objašnjava samo kako se nešto radi, nego zašto se radi baš tako.
I zato je velika šteta za ovaj posao što nema više muhameda.
Utakmica? Ubjedljiva pobjeda. Bosna i Hercegovina razbila Kosovo. I sad, kako ga nazvati, Republika Kosovo ili takozvano Kosovo? Ja sam nekako siguran da je ovo prvo. Ali, nije to ni poenta.
Poenta je da jedan dan može stati između svega, rada koji ne bi trebao trajati, mladosti koja još uvijek zna biti pristojna i borbe koja se rijetko nagradi kako treba.
I na kraju shvatiš, nisu veliki događaji ti koji prave dan. To su ljudi. Onaj radnik komunalca, Samir s pizzom, Meho sa košpama i Muho, doktor za kameru.
Jedan dan. Kao godina.
(V.M.)