Foto: Balans
Četvrtak, 21. maj.
Sunce granulo. Optimizam na prvu. Jutro vedro, nebo čisto, čovjek bi pomislio da nas čeka normalan dan. Naravno, to je bila prva greška.
Skuham kafu, nahranim mačka, jedino biće u kući koje još uvijek vjeruje da imam kontrolu nad životom, i pravac posao.
Jutarnje vijesti standardne. Određen pritvor muškarcu iz Lukavca zbog droge. Kažu iz Tužilaštva, više puta osuđivan za ista djela. Neki ljudi stvarno ne znaju za drugačije. Kao da imaju člansku kartu za kriminal pa skupljaju pečate. Deseti pritvor gratis.
U međuvremenu kolege otišle u Upravu policije na sastanak sa direktorom policije. Tema, unapređenje odnosa policije i medija. Kažu traži se zajednički jezik. Sigurno će sad sve biti idealno. Policija će medijima odgovarati na vrijeme, novinari će biti poštovani, informacije dostupne, telefoni uključeni, a portparoli nasmijani.
I onda sam se probudio drugi put tog jutra.
Ali dobro, nada umire posljednja. Kod nas je samo često prebijena i ostavljena, nada.
A Tuzla ovih dana postaje centar horske umjetnosti.
Od 21. do 24. maja grad pun horskih ansambala, preko hiljadu učesnika, note lete zrakom, kulturni preporod. Čovjeku milo. Odem na press konferenciju, malo profesionalno, malo ljudski, a najviše da podržim jaranicu Barbaru koja je moj blizanac po karakteru.
Pitam ozbiljno:
Hoće li pjevati Nesko?
Smiju se ljudi. Kažu neće.
Šteta. Svaki hor zaslužuje jednog Nesku.
Na pressu standardna postava: Šeha, Želja i Mirza. Mirza i ja već ozbiljno planiramo firmu Rektum d.o.o. Ne znam čime ćemo se baviti, ali osjećam da tržište postoji. U ovoj državi sve što zvuči apsurdno na kraju dobije poreski broj. Krečenju smo najbliži.
Pred kraj pressa ulazi Duška. U zelenom. Kasni.
Kaže izašla iz taksija kod Mejdana umjesto kod BKC-a.
Tuzla nije veliki grad, ali nekad zna biti emocionalno komplikovana za navigaciju.
Svi žalimo što je zakasnila, iskreno. A ona dijeli mačmalove k’o humanitarnu pomoć napaćenim novinarima. Mirza je poslije vozi, preventivno, da opet ne završi negdje kod Simin Hana tražeći Narodno pozorište.
I znaš šta…
Duška je stvarno dobri duh ove naše medijske scene. Onaj zalutali, ali neiskvareni. Scene koja je urušena, izgrebana, podcijenjena i hronično neispavana, ali još diše. Nekako prkosno. Kao stari radio u kafani, krči, šušti, ali još hvata signal.
A onda potpuno druga priča.
“Zmajevo srce” slavi četiri godine postojanja.
I dok pola društva vodi ratove po komentarima i statusima, ovi ljudi već četiri godine grade nešto što liči na ljubav. Pravu. Bez kalkulacije.
Njima klub nije projekat za grantove i fotografisanje. Njima je to kuća. Sigurno mjesto. Zagrljaj.
Humanitarni bazar, osmijesi, djeca, roditelji, planovi za izletište za djecu sa posebnim potrebama i djecu oboljelu od malignih bolesti…
I čovjek stane.
Jer dok slušaš sve to, postane te malo stid vlastitog cinizma. Shvatiš da među svom ovom bukom ipak postoje ljudi koji svijet popravljaju tiho. Bez konferencija, bez parola i bez potrebe da budu važni.
Poslijepodne kafa s Omčom. Analiza političke situacije u kantonu. To vam dođe kao grupna terapija, samo bez terapeuta i bez napretka. Dvoje ljudi sjedi i pokušava objasniti neobjašnjivo. Kao da analiziramo vremensku prognozu na Marsu.
Večeras pravac Srebrenik. Durma i ja idemo snimati razgovor sa Amarom Dedićem, reprezentativcem Bosne i Hercegovine.
Mundijalska groznica trese narod. Opet smo počeli računati neke moguće bodove, kombinacije i čuda. Bosanac bez nade u plasman nije Bosanac, to je samo čovjek koji je odustao prerano.
I tako prođe dan.
Sunčan, dug, pomalo smiješan, pomalo tužan.
Dan u kojem policija traži dijalog s medijima, horovi spašavaju kulturu, Duška luta po Tuzli, Mirza vozi izgubljene novinare, “Zmajevo srce” podsjeća kako se voli, a mi ostali pokušavamo sastaviti život između dvije kafe i tri ironije.
Sutra su nove vijesti.
Nove obaveze.
Nova obećanja da će biti bolje.
A mačak će me opet gledati isto.
Kao jedini razuman svjedok svega.
(V.M.)