• tik tok

Bajram između kahve, ljudi i vijesti

May 27, 2026

Foto: Balans

Srijeda je, 27. maj. Sunce uranilo prije ljudi. Pristavim kahvu, nahranim mačka i gledam kako dan kreće bez velike pompe. Bajram je. Neki odmaraju, neki rade. Ja se ne bunim. Više je to dobrovoljni rad nego moranje. A moranje nikad nisam znao nositi kako treba. Kad se nešto mora, ja sam tu otprilike napola.

Na pumpi standardna bajramska smjena. Cigare, gorivo i obavezno,  “Bajrambarećula, braćo.”

Smiju se ljudi. Valjda jer znaju da ni meni nije do pretjerane ozbiljnosti ujutro.

Na poslu jutarnji set vijesti. U Živinicama vijećnici nisu izglasali ni da se raspravlja o smjeni predsjedavajućeg vijeća. Čovjek u pritvoru, osumnjičen za nekoliko krivičnih djela, ali funkcija stoji k’o tek ofarbana ograda. Ne dira niko. Lijepi strah vlada među narodom i odbornicima. Kod nas je izgleda lakše smijeniti godišnje doba nego čovjeka s funkcije.

Vrijeme za doručak. Danas ćevapi u Sarajci. S mesnim poljevom. Dobri. Toliko dobri da čovjek na trenutak zaboravi i politiku i stanje društva. Ćevap je možda i posljednja institucija kojoj narod potpuno vjeruje.

Skrolam dalje. Slike, čestitke, kurbani, porodične sofre. Sve danas ide u izlog. Ako nisi objavio baklavu, kao da je nisi ni jeo.

Iskoči mi status,
“Samo je Rami Isaku danas drugi dan Bajrama. Jer je on čovjek sutrašnjice.”

Ima logike. Samo ne znam kako kad je jučer klao kurbana. Ili čovjek živi dan unaprijed ili je administrativno prešao vrijeme.

Svaki Bajram stignu iste, lijepe stvari. Žarko Vujović uvijek prvi pošalje SMS. Maja, Dadi također. A Ivana Đurđević godinama uredno čestita sve praznike. Danas radimo u istoj medijskoj kući, ona u Bijeljini, ja u Tuzli, ali prijateljstvo traje mnogo duže od redakcija i ugovora.

Vrijedna, sposobna, normalna. Što je danas skoro pa stručna sprema više. I majka joj novinarka, otac bio snimatelj. Poznavao sam i njega. Ljudina. Domaćin od onih ljudi koji te pitaju jesi li gladan i kad vide da nisi. Nema ga više, ali ostanu takvi ljudi negdje u čovjeku. Kao miris stare kuće ili glas koji ne možeš zaboraviti.

Na mrežama vidim Smilju, profesoricu u penziji i dugogodišnjeg saradnika tuzlanskih medija. Kad nama treba sociološko objašnjenje neke društvene ludosti, Smilja je prva adresa. Posebno kad nacionalizam počne glumiti patriotizam. Ona to ogoli k’o rendgen.

Poslije posla kahva s Kendićem. Bajramska. Teme se vrte oko posla, ali sve manje imamo volje da spašavamo svijet. Kaže ide poslije materi na Bajram, poveo i cuku. Pas sređeniji nego nas dvojica zajedno. Ima zavezane kikice, miriše, vjerovatno ima i bolji životni plan.

Sto do nas Eldar s RTV TK. Pamtim ga još dok sam bio dijete i gledao dnevnike. Prošao sve na televiziji, novinar, urednik, direktor. Samo još domar nije bio, mada vjerujem da bi i to radio da je trebalo.

Kaže radi vježbe za mršavljenje. Može zasad dvaput, cilj mu triput.
“Jer triput je triput”, pomislim naglas.

I jeste neka filozofija u tome. Čovjek se cijeli život zapravo nada tom trećem pokušaju.

Predvečer kući pa kod nene na bajramsku kahvu. Kod nje uvijek isto, red historije, red bolesti iz sadašnjosti. Kupio joj hediju.
“Što si kupovao, imam ja svašta”, kaže odmah.

To je valjda rečenica svih naših nana. Imaju svega osim onoga što im najviše treba, da im neko sjedne i ostane malo duže.

“Ništa ti meni ne kupuj, samo dođi.”

I to čovjeka nekako presiječe više nego sve dnevne vijesti zajedno.

Posjedimo malo pa svako sebi. Ja kući. Nena ostane sama, a ovce joj vjerovatno opet odlutaju mislima negdje u prošlost. Tamo gdje su ljudi bili mlađi, avlije punije, a Bajrami glasniji.

I tako prođe još jedan Bajram. Narod pojeo, objavio, čestitao i vratio se svojim brigama k’o da ih je samo kratko ostavio pred vratima dok se kahva ne ohladi.

Političari ostali na funkcijama, ćevapi ostali najbolji dio sistema, a društvene mreže opet dokazale da danas čovjek prvo živi za uspomenu, pa tek onda za trenutak.

Na kraju dana shvatiš da se Bajram zapravo najmanje vidi u baklavama, kurbanima i statusima. Više je u onim običnim stvarima. U poruci koja stigne svake godine. U kahvi koja se ne preskače. U prijatelju koji vodi sređenijeg psa od mene. U neni koja ima svega osim vremena s ljudima koje voli.

I nekako baš tada čovjeku bude i smiješno i teško u isto vrijeme. Jer život kod nas uvijek ide tako, pola satire, pola sjete. Smijemo se da ne bismo previše mislili, a opet mislimo čim ostanemo sami.

A sutra opet standardno. Pumpa, vijesti, politika, kahva. Samo će nana opet pitati, “Kad ćeš opet doći?”

I eto ti pitanja na koje je teže odgovoriti nego na sve dnevno političke teme zajedno.

(V.M.)