Foto: Balans
Amir Kulaglić iz Srebrenice u genocidu je izgubio sve muške članove familije.
Njegova supruga, priča nam, u julu 1995. godine bila je sedmi mjesec trudna i u Potočarima gdje je doživjela veliku traumu.
“Četnici su joj iz ruku oteli oca i djeda. Ona ih nije htjela pustiti, a oni su prijetili da će ubiti bebu. Moj punac je onda nju zamolio da ih pusti da idu”-prisjeća se Kulaglić.
Marš mira za njega ima poseban značaj te se nada da će učesnici ovogodišnjeg puta spasa, proći sretnije i uspješnije nego je on prošao njime u julu 1995. godine. Naglašava da je preživjelima teško opisati misli i osjećanja koji naviru ovih dana.
“U julu 1995. godine, najveći dio učesnika tog puta smrti, nije znao put. Kolona je bila veoma duga, oko 11 kilometara. Neprijatelj je znao trasu kojom moramo proći pa je na tom putu birao zemljišne objekte, asvaltnu komunikaciju, brda te nam postavljao zasjede. Cilj je bio da se ta kolona izdjeli na manje kolone, a onda su oni upadali u te kolone i vršili zločine”-objašnjava naš sagovornik. On se posebno sjeća dolaska u Liplje.
“Mi smo u Liplje došli izuzetno umorni i iscrpljeni, a oni su već bili postavili zasjedu na starom Snagovu. Sjećam se da smo mi poslije jednog kratkog sastanka sa Ejubom Golićem, Ekremom Salihovićem, ljudima koji su zajedno sa mnom vodili kolonu, krenuli u proboj. Iako su oni bili na brdu, mi u potoku, uspjeli smo da ih razbijemo i obezbijedimo izlazak na Crni Vrh koji je bio još jedan korak do izlaska na slobodnu teritoriju. Od Liplja do Nezuka je vjerovatno nakrvaviji dio puta koji smo prošli od Srebrenice do Tuzle”-zaključuje ovaj Srebreničanin.
Svakog jula Kulagliću su dani tegobni jer nanovo ožive sjećanja na onih kojih više nema, a koji su ubijeni.
“Sa druge strane, ja sam sretan jer na ovogodišnjem Maršu mira pješače moj sin Sultan i badžin sin Harun. Oni će proći stazama Marša mira i odati počast nevino stradalima koji su izgubili život na putu od Srebrenice do Tuzle”- kaže Kulaglić.
(Nataša Tadić)