Foto: Balans
Jutro je svanulo. Drugi juni. Sunčano i toplo, pravo ljetno jutro, mada kalendar još uvijek tvrdoglavo insistira da nije.
Popijem kafu, nahranim mačka i krenem na posao. Usput sretoh komšiju. Zvat ćemo ga Smajo.
Nudi da naberem trešanja.
Kažem mu, ne mogu, kasnim na posao.
Ne kasnim baš toliko, ali kud ću se u osam ujutro pentrat po trešnji. Nije ni posao pobjegao, ali ni trešnja neće.
Kaže Smajo: Ja nikad nisam zakasnio na posao.
A bolje da jest.
Smajo je jedini preživjeli rudar nesreće u rudniku Mramor, one u kojoj je život izgubilo 180 rudara. Prošlo je 36 godina, ali neke nesreće ne prolaze s vremenom. Tijelo zacijeli, glava ne uvijek. Više puta sam ga snimao za različite medije i svaki put je pričao isto. O kolegama. O konobarima. O rođacima. O jaranima koji su te noći ostali pod zemljom. Nikad ih nije prežalio.
Rastadosmo se. On ostade kod trešanja, ja odoh za svojim obavezama.
Na poslu standardno. Kafa, pa Vlada.
A tamo, lijepa vijest.
Vlada Tuzlanskog kantona usvojila je odluku kojom se uvodi jedinstvena cijena mjesečne karte za kantonalni prevoz od 88 maraka. Sjetih se početka prošle godine kada su učenici i studenti protestovali zbog cijena karata koje su išle od 145 pa do nevjerovatnih 640 maraka.
Kad je mjesečna karta skuplja od polovnog automobila iz oglasa, nešto očigledno nije uredu.
Ovo je dobra odluka. Ne zato što će svi odjednom zavoljeti autobus, nego zato što će mnogima ostati više novca za život.
Ministar Žilić je, po mom mišljenju, preporodio Ministarstvo saobraćaja. Sve djeluje brže, dostupnije i organizovanije. A i premijer… teško da smo od osnivanja kantona imali boljeg. Naravno, uvijek će biti onih kojima ništa ne valja. Da sutra podijele po sto maraka svakom građaninu, neko bi se žalio što nije dobio dvoje po pedeset.
Nakon Vlade, pravac Ministarstvo obrazovanja.
Predstavljanje sistema za elektronsko polaganje vozačkih ispita.
Ministarstvo gura autoškole prema modernizaciji, a one koče svim silama. Kažu, novi sistem ih stavlja pod kontrolu. Vidi se kad rade, koliko rade, kad je kandidat na času, a kad instruktor na kafi.
Tehnologija je čudo. Svi je vole dok kontroliše nekog drugog.
Nemaju oni ništa protiv digitalizacije. Samo bi radije da se digitalizuje komšijina avlija.
Sve su prilike da će konačnu riječ dati sud.
Poslije snimanja, kafa.
Boja, Miren i ja.
Nismo dugo sjedili. Boja i ja bismo mogli još koju turu, ali Miren radi u firmi gdje se pauze mjere u minut. Kod nas se ne mjere. Zato on završi u četiri, a ja ovo pišem dok se približava osam navečer.
Volim te kafe.
Nisu to velike životne stvari, ali čovjek s godinama shvati da su upravo one najvažnije. Sat vremena s dobrim ljudima često vrijedi više od cijelog radnog dana.
Poslije opet posao. Tekstovi, montaža, telefoni, poruke. Sve ono što stane u jednu riječ, mediji.
Predveče svratim do Binga po nekoliko sitnica.
Sitnice.
Tako je barem pisalo na imaginarnom spisku.
Na kasi, stoja.
Ne znam šta je skuplje, gorivo ili činjenica da čovjek danas za sto maraka kupi kesu i po.
Odatle kod nene na kahvu.
Kupim joj sladoled.
Otvaram vrata i odmah kreće pridika.
Gdje si ti? Nisi mi bio deset dana.
Kakvih deset dana, neno? Bio sam prije tri večeri.
Odmahnu rukom kao da sam rekao najveću glupost na svijetu.
Ne znam, nešto sam neraspoložena.
Dam joj sladoled, a ja pristavim kafu.
Dok je kafa prokuhala, iznesem dvije šoljice vani. Pogledam nenu, a ona se smije.
Eto, vratilo se raspoloženje.
Jest, kaže. Haman sam bila poželjela sladoled.
I opet se smije.
Nekad je za sreću dovoljno manje nego što mislimo. Jedan sladoled. Jedna kafa. Malo pažnje.
Popismo kafu, ja krenuh kući, a njih dvoje ostadoše na balkonu. Nena i njen pogled prema ulici. Da odmara. Da gleda prolaznike. Da čeka kad ću opet navratiti.
I tako prođe dan.
Dug. Težak. Važan.
Pun ljudi i događaja.
Od Smaje koji još nosi teret jedne rudarske noći, preko ministara koji pokušavaju riješiti probleme živih, do nene kojoj je sladoled popravio raspoloženje bolje nego što bi to mogao bilo koji psiholog.
Na kraju čovjek shvati da život uglavnom i nije ništa drugo nego zbir takvih trenutaka.
Trešnje koje ne stigneš obrati.
Kafe koje stigneš popiti.
I ljudi koje, dok su tu, ne smiješ uzimati zdravo za gotovo.(V.M.)